Priča o cipelama

Ima toliko priča o cipelama...
Evo i moje...jer ja sam zaljubljena u svoje cipele...i sve svoje cipele nosim, čuvam, čistim, spremam i nikome ne dam!
Naravo, kao i sve žene htjela bi jedan ormar samo za cipele...jer nikad dosta cipela...smeđih, crnih, rozih, zelenih, ravne, na petu, tenisice, starke, čizme....mogla bi nabrajati još jako puno...i zato im treba dati posebno mjesto....

Zašto pišem o cipelama?
Vrlo jednostavno, sjetite se prvog koraka... ponosa, radosti i sreće roditelja, bake, djeda...jer prvi korak je napravljen u roza šlapicama...
Sjetite se žuljeva od cipela koje su bile premale, ali morali ste ih imati jer su bile cool...i jer su svi nosili baš takve...koliko muke da bi nosili svoje najdraže i najcool cipele...

Koliko smo ludi bili...ili još uvijek jesmo...da bi ih imali na našim nogama i da bi bili lijepi...bar mi mislimo da jesmo...ali sretni smo radi tih naših cipela...eto,  i zato zaslužuju posebno mjesto...bilo u ormaru ili na tavanu...jer obilježile su našu mladost, našu zrelost, našu starost...

A i dalje kroz život ne idemo bosi, već čvrsto i odlučno koračamo u našim cipeama....
...i bez njih ne možemo...a i kažu da su cipele jedan od najstarijih čovjekovih izuma...cipele imaju daleku prošlost i zato zaslužuju posebno mjesto...

Potječu još iz vremena špiljskog čovjeka, kada su se stopala zamotavala u životinjsku kožu i krzno. Cipele su određivale status u društvu, što je peta bila veća, bio je veći i društveni status.....i da, pišu da se tek od 1850. god počela razlikovati lijeva i desna cipela...

Zato, živjele naše drage cipelice!!